
Osunčane sezone tame oduševile Tvornicu
03.12.2017. 13:43
Rijetko kad dobijemo nastupe koji su potpuno različitih žanrova, ali usklađene atmosfere pa čak i imena. Árstíðir (Sezone), Myrkur (Tama) i Sólstafir (Sunčeve zrake) jedan je takav, vrlo odličan primjer. Kombinacija komornog indie popa, black folk metala i post-metala nešto je što trebate čuti da biste povjerovali. Mi jesmo. Bilo je odlično.
foto: Myrkur, credit: Ksenija Lu
Za početak hladne večeri imali smo sanjive melodije Árstíðira. Žanrom možda i odstupaju od ostatka, ali sveopćom atmosferom nikako. Melankolični tonovi vodili su nas kroz nježnost njihovih akustičkih melodija. Zvuk je dodatno bio obilježen osjećajem izoliranosti koji je postao zaštitni znak Islanda. Kao da su htjeli našu vedrinu zamijeniti svojim specifičnim sumrakom. Sjetnost je odlično bila nadopunjena ozvučenjem koje je osobito naglasilo ranjivost i emotivnost vokala, a u pomoć im je priskočio bubnjar Sólstafira kad se jasno osjetila sinergija naroda. Također im je dodao i malu post-rock „vibru“, što nije bilo naodmet. Svoj su repertoar završili dinamično te nas prepustili iščekivanju nečega znatno mračnijeg.
foto: Solstafir, credit: Ksenija Lu
Točno u minutu, okružio nas je dark folk Myrkura. Odmah se osjetila eteričnost vokalne izvedbe koja je cijeli prostor prožela hladnom skandinavskom atmosferom. Zvuk je bio odličan i ispunjen dodatnom prisutnošću koja je nedostajala na albumu. Cijeli je ugođaj bio zacementiran kad je krenula „Ulvinde“, pjesma koja, kad je uživo čujete, doslovno izaziva trnce. Amalie Bruun zaslužuje par rečenica – ako ne i čitav članak – jer je dominirala pozornicom. Teatralnost joj je prirođena, a silvanska elegantnost utkana u krv. Za „Onde børn” se i sama latila gitare. Povremeno doduše, ali to nije bilo za zamjeriti. Uz takav glas i prisutnost, tko bi se usudio? Da nije tako nježna i nevina, pokazala je sporadičkim guturalnim izvedbama i dokazala da itekako zna pokazati zube. Nažalost, svemu dobrom mora jednom doći kraj pa tako i Myrkurovom nastupu. Kao prikladan kontrast, Amalie ga je završila narodnom pjesmom „De tre piker“ i prepustila nas tišini.
foto: Solstafir, credit: Ksenija Lu
Kraj večeri zapečaćen je sa Sólstafirom, pristašama posta poznatih po pomno razrađenim melodijama, nadopunjenima bijesnim tempom metala. Uz njihove masne rifove, dvoranom se istovremeno širio raspuknuti vokal koji je nosio cijelu emotivnu krhkost njihove glazbe. Kod njih se publika i najlakše uživjela, osobito kad su raspalili svom snagom na „Lágnætti“. Cijeli je repertoar nevjerojatno brzo prolazio, a pjevač nas je između pjesama počastio svojom pomaknutom osobnošću. Vrhunac svega doživjeli su s „Fjara“, vjerojatno najpopularnijom pjesmom njihove karijere. Pred sam kraj dobili smo kratak, ali dirljiv govor o depresiji i samoubojstvu prije negoli su svoj nastup zaokružili s „Bláfjall“ i „Godess of the Ages“.
foto: Solstafir, credit: Ksenija Lu
Bila je to odlična manifestacija. Iako je publika najviše bila oduševljena Sólstafirom, vrhunac večeri je bez premca bio Myrkur, dok je Árstíðir bio ugodno pop iznenađenje. Za godinu-dvije nadam se da će se svi još više etablirati. Tko zna. Možda postanu poznati i u drukčijim vodama, a ne samo alternativnim.
Galeriju fotografija s koncerta pogledajte OVDJE.