Zoster: Koncertna promocija albuma Srce uzavrelo
30.05.2015. 20:59
Mostarska ekipa neobičnog imena, koje predstavlja pad imuniteta organizma, zapravo se oformila u bend kao odgovor na generalni pad imuniteta društva. A ovog puta su nam (nakon godinu i po izbivanja iz Zagreba) dozu terapije došli dati u KSET i to povodom promocije albuma Srce uzavrelo.
S nešto sitno minuta kašnjenja u odnos na najavljeno, petorka se penje na stage te otvara s prvim singlom s novog albuma "Gavrilo". Svidjela mi se ideja koju su odlučili ostvariti – da nam prvo predstave kompletan novi uradak, pa u drugom dijelu koncerta feštamo. Sukladno tome, izveli su od prve do zadnje stvari (osim akustičnog „Broda“) s albuma, upravo tim izdanim poretkom.
Moram priznati kako me osjećaj po pitanju ovog uratka prevario. Naišao je redom na dobre ili sjajne kritike, a meni na prvu nikako nije sjeo. Nisam se ni trudila dati mu potpunu drugu priliku unutar 4 zida (jer koliko god mi njihov opus bio simpatičan, nekako sam odlutala u nešto drugačije vode lately), već sam pretpostavljala, kako se to često desi, da ću tek live otkriti njegovu magiju. I tako bi. Zaista se radi o vrlo zrelom uratku, bend je sasvim nadišao reggae, odlučili su odrasti u rokere i zadovoljavajuće dobro se snašli u željenoj ulozi. Ozbiljnijih tekstova i “strožih“ riffova, Srce uzavrelo je zanemarilo naginjanja na afričke i karipske ritmove prošlih albuma, dok u live izvedbi pjesme odišu s više živosti, ritmičnosti. Pjevač Mario Knezović posjeduje vrlo ugodan i karakterističan vokal, pa vas bez poteškoća uvjerava u svoje ideale i poziva da budete aktivan slušatelj.
S obzirom da sam posljednji izvještaj iz KSET-a započela izbacivanjem frustracije dotičnim klubom, ne bi bilo u redu da se i sada ne osvrnem na stanje. Znate kako kažu da su očekivanja majka zajeba (oprostit ćete mi na izrazu, al zaista je efektniji od bilo kojeg pristojnog). Naime, ovog puta zato nisam imala nikakva očekivanja. Nemam predodžbu o količini Zosterovih poklonika u glavnom nam gradu, osobno ne poznajem puno spomenutih i zaista sam bila u blagom strahu da će me na parteru KSET-a ponovo dočekati fijasko te ostaviti gorak okus u ustima benda koji svakako zaslužuje bolje. No, naišla sam na obećavajuće iznenađenje već na samom ulazu – red na blagajni! Unutra ugodno puno, publika ne bježi od pozornice kao su u prvim redovima bjesni psi, već me tamo dočekala rasplesana mladost, ekipa svjesna toga koliko je važna bendu baš tu, točno ispod njih. Drugo ugodno iznenađenje je bilo da ti isti redom znaju tekstove napamet – s novog albuma. Ipak, ostatku je trebalo malo duže da se aktivno uključe, pa je na trenutke bilo pomalo bolno gledati Marija rasplesanijeg od publike. I dok ostala četvorica vrlo ozbiljno i koncentrirano pristupaju svojim ulogama, Mario senzualno proživljava svaki beat i ne libi se baciti vrhunsku čagicu solo.
Stanje se počelo mijenjati uz "Volio sam te" kada je kimanje glavama ipak evoluiralo, jer je ovaj posljednji singl, očekivano, među publikom najbolje prošao. Nakon "Osjećam se" Mario je potvrdio kraj Srca uzavrelog te rekao (gotovo s predahom) kako je završio službeni dio, što je čitava publika gromoglasno pozdravila, jer je došlo vrijeme za putovanje kroz prošlost.
A bend se vidno bolje snalazio sa starim stvarima, kao da su se opustili u tom neslužbenom dijelu, a u ovom promotivnom kao da su polagali neki test, pa ne znaju kako će proći, kako će zvučati, ispipavaju teren. Što mi je kasnije sam Mario potvrdio i napomenuo kako je ovaj event bio prvenstveno domjenak albuma, te se našalio kako je samo falio pršut. Također je istaknuo da je novi materijal mnogo zahtjevniji dok sa starim freestylaju, igraju se varijacija na temu. Izrazio je i zadovoljstvo koncertom, iako ni on nije htio unaprijed stvarati očekivanja (kažem vam, majka zajeba).
Ono što smo mogli čuti u drugom dijelu je 10-ak pjesama s prethodna tri albuma, sa svakoga po nešto, ali u sasvim novim aranžmanima, često sporijeg ritma ali izraženo “punijeg“ zvuka. Tako je "Budi svoj" dobila neku novu trippy jazzy dimenziju zahvaljujući bubnjevima (naročito činele) i klavijaturama u prvom planu. "A gdje sam bio ja" ulazila u hc funk i vukla na Pepperse iz Blood Sugar Sex Magik faze. Ono što svakako osvaja su moćne dionice na gitari koje podižu atmosferu i čine ju zaraznom."Utopija", koja upravo tako i zvuči, vapila je za trubom, “namontirala“ sam si Pavlicu u pozadinu kako mi para srce. "Policija" je ipak ostala skakaona, kao i "Banana republika" naslonjena na reggae. Pred bis je Mario sisao s bine i ostavio nas na milost instrumentalistima, a tako dobro “iživljavanje“ nisan dugo čula. Iživljavanje punokrvnih rokera na rubu s neobično kvalitetnim punkom rezultiralo je instrumentalom koji ne mogu detektirati, a tako me neodoljivo podsjećao na neku poznatu stvar. Taman u ponoć, pozdravili su nas uz nikad objavljenu "A u mene u babe" što isporučuje jednu od ključnih ovog benda – "Pusti mozak neka plovi, zaigrajmo kolo sreće, zapjevajmo pjesmu ljubavi", koju je dio publike uporno zazivao dobar dio koncerta.
Dugo sam se mislila kako da opišem njihov (novi) zvuk, s kim da ih usporedim, u koji kalup da ih uguram, a onda je DJ to učinio za mene. Sjedeći u separeu poslije koncerta, zabilježavajući misli, prvo sam se cinično nasmijala kombinaciji i redoslijedu odabranih bendova i pjesama, točnije "Psycho" (Letu Štuke), "Uno, due, tre" (Postolari) pa "Ljeto `85" (Pipsi). A zatim me prosvijetlilo.
