For the Record: Opeth – „Deliverance“
27.04.2020. 10:53
Album koji se smatra jednim od najtežih njihove karijere, „Deliverance“ je nastavio razvijati gusti i teški zvuk kojim se Opeth proslavio još na „Blackwater Park“. Ponovno ujedinjeni pod produkcijskim vodstvom Mikaela Åkerfeldta i Stevena Wilsona, ponudili su ono što je većina fanova progresivnog death metala htjela i očekivala – a i više.
„Deliverance“ je ustvari tek prvi dio inače koncipiranog dvostrukog albuma – druga je „Damnation“ – prije negoli je izdavačka kuća odlučila razdvojiti album i izdati polovice u razmaku od pet mjeseci kako bi ih mogli adekvatno promovirati. Budući da je „Deliverance“ bio mračnija strana, prikladno jest da je ime dobio po kontroverznom filmu uz 1972. koji je i inspirirao bend da snime navedeni album.
Iako je „Deliverance“ još prije izašao na ploči s dosta poboljšanom dinamikom i manjkom brickwalla, nije u potpunosti bio idealna verzija albuma. Tu do izražaja dolazi ponovno izdanje iz 2015. godine s novim masterom. Glavni razlog za takav potez jest bio činjenica da bend nije sasvim bio zadovoljan bubnjevima na originalnoj snimci. Ovdje su to pak uspjeli popraviti. Dok je „stara“ verzija albuma imala vrlo kompresirani zvuk bubnjeva – jedna od asocijacija je bila zvuk udaranja po radnom stolu – nova verzija pruža mnogo bogatiji i ispunjeniji zvuk. Dinamički je opseg također znatno veći. Zvuk će se nekima možda činiti previše opušten – verzija s kompresijom je ipak imala mnogo direktniji, da ne kažem metalački zvuk – no ustvari je zadnja verzija jača upravo zbog bolje dinamike.
Zbog mnogo veće razlike između najnižih i najviših tonova, album je moguće mnogo glasnije slušati, a da ne prijeđe u sferu nesnošljivosti inače prouzrokovanu manjkom dinamike u kompresiranih snimaka. Niski su tonovi izraženiji i čvršći pa bi se moglo reći da album ima mnogo bolje uporište. Jeka na vokalima – inače odsutna na staroj verziji – na trenutke možda jest čudna, osobito kad su čišći, ali su zato guturalne dionice vrlo fokusirane. Ipak je to vrlo mala žrtva za bolji zvuk i ugodnije slušanje.
Možda ima par čudnih odluka koje znaju na trenutke smesti slušatelja, ali definitivno je verzija iz 2015. poboljšanje u odnosu na originalnu snimku. Ako se dvoumite koju verziju isprobati, ne bih mogao naći boljeg argumenta. A ako vam nedostaje žešća verzija Opetha, slobodno preslušajte obje i usporedite ih. Pričekat ću.
Godina izdanja: 2002.
Verzija albuma: Europsko izdanje s novim masterom iz 2015. godine
Strana A:
1. Wreath
Strana B:
1. Deliverance
Strana C:
1. A Fair Judgement
2. For Absent Friends
Strana D:
1. Master's Apprentices
2. By The Pain I See In Others
