Lana Janjanin: "Nigdje nije lako"
15.05.2019. 11:24
Nakon odličnog nastupa u Lisinskom s Dinom Rizvić, Lana Janjanin 16. će svibnja u Sax!u sa svojim kvartetom nastupiti u nešto intimnijoj klupskog atmosferi i promovirati svoj album prvijenac "A Minute of Love“. Ususret nastuput porazgovarali smo s ovom mladom, talentiranom i svestranom umjetnicom.
Kakve dojmove nosite s nedavne promocije albuma "Miracles" u Lisinskom?
Promocija je bila svojevrsna kruna svega oko čega smo se Dina Rizvić i ja trudile da postignemo u suradnji s Jazz Orkestrom HRT-a zadnjih nekoliko godina. Za razliku od raznih administrativnih, logističkih i sličnih problematika s kojima smo se u procesu realizacije susretale, preopterećenosti količinom glazbenih zadataka (koje smo si same nametnule) i zahtjevnosti cijele produkcije, na koncertu smo se napokon opustile i uživale u glazbi koju smo stvorile zajedno s Orkestrom. Napokon smo "odahnule" i zaokružile jednu priču koju smo puno uložile i na koju smo ponosne. Iznimno je ispunjavajuće doći do te faze kada napokon sve nekako sjedne na svoje mjesto i ostane samo emocija glazbe koju dijelimo s publikom.
Uskoro vas gledamo u klubu Sax!, što se tamo nalazi na glazbenom programu?
Uz gore spomenuti dupli album "Miracles" snimljen s Dinom Rizvić i Jazz Orkestrom HRT-a, krajem 2018. godine sam izdala sam i svoj debitantski solo album pod imenom "A Minute of Love". U četvrtak 16.5. ću ga po prvi puta predstaviti zagrebačkoj publici sa svojim bendom. Kao što naslov daje naslutiti, na repertoaru će biti uglavnom ljubavne pjesme, priče iz mog života koje sam pretočila u glazbu.
Koje su najveće zapreke koje danas prelazi mlada glazbenica? Je li lakše raditi u Hrvatskoj ili izvan nje?
Vjerujem da svaki glazbenik ima svoje individualne slabosti, ali i jednu univerzalnu problematiku koju dijeli s kolektivom - kako se financirati od onoga što radi iz srca i uvjerenja. Većina nas mora raditi kompromise neke vrste. Ja sam odlučila ne raditi kompromise u odnosu na svoju glazbu, drugim riječima ne prilagođavati ju široj publici u cilju komercijalizacije, već odvojiti u glavi kategorije "umjetnost" i "posao", te odrađivati neke projekte kao izvor preživljavanja a svoju glazbu stvarati iz osobne potrebe i uvjerenja, makar ne privukla široku publiku s njom.
Nema univerzalnog odgovora na to da li je nešto bolje u Hrvatskoj ili "vani", ali činjenica je da se u većini sjeverno-zapadnih zemalja glazba kao poziv ipak malo više cijeni - i sa strane institucija i publike. No, to opet samo po sebi nije garancija za uspjeh. U mom slučaju je teško raditi u Hrvatskoj jer skladam glazbu uglavnom na engleskom jeziku i jer se bavim žanrom koji u našoj zemlji nije previše zastupljen. S druge strane, stalno slušam priče o fenomenalnim glazbenicima u Americi (odakle jazz potiče), koji jedva preživljavaju od svoje glazbe. Nigdje nije lako.
Kako izgleda jedna minuta ljubavi?
Suprotno od tisuću praznih obećanja.
Kako je nastao album "A Minute of Love"?
Nastajao je dugo i slojevito. Počelo je prije negdje petnaestak godina, kada sam napisala pola pjesama s ovog albuma, koje su ujedno i moje prve pjesme. Svirala sam ih uglavnom sama sebi doma, ponekad s kolegicom iz glazbene škole. One su bile neki moj unutrašnji svijet, moje "slobodno vrijeme", moj kućni passion projekt, dok je moja realnost bila klasično glazbeno obrazovanje i sviranje klavira. Nikad ih nisam toliko ozbiljno shvatila da bih se posvetila "samo" tome, pa sam izabrala nešto što se činilo dovoljno ozbiljno i "vrijedno" studiranja - studij klasične kompozicije u Beču. Kroz studij sam stekla razna poznanstva, fantastične prilike i suradnje, no glazbeno se nisam osjećala shvaćenom i prihvaćenom u svijetu tzv. "prisilne avangarde" koja je vladala na faxu. Osjećala sam da se udaljavam od svog glazbenog "bitka" i bila sam zapravo nezadovoljna. Puno puta sam htjela odustati od glazbe i početi studirati pravo (evo još nešto, što rijetko tko o meni zna, he he). No, stvari su se promijenile kad sam dobila šansu po prvi puta izvesti svoju pjesmu s bendom na jednom song contestu. To je bio svojevrsni "eureka" moment za mene. Shvatila sam da je to ono što me glazbeno najviše ispunjava i definira. Od tada sam dugo vremena tražila odgovarajuće glazbenike za svoj vlastiti bend, počela sam surađivati i s big bandovima i nekako se usmjerila više toj mojoj, neklasičnoj glazbi (koja je nešto između jazza, soula, popa...teško mi ju je etiketirati). Napokon sam našla suradnike s kojima dijelim glazbene afinitete i slobodu, te smo počeli snimati materijal. U toku snimanja (koje je bilo periodično i trajalo je sve skupa oko četiri godine!) moje su se pjesme i aranžmani transformirali i razvijali zajedno sa mnom. Također, za mene je to bila jedna velika životna i glazbena škola produkcije, organizacije, pronalaženja granica između realnosti i perfekcionizma...Puno me koštao ovaj projekt (i financijski i energetski), ali mislim da je bilo vrijedno toga jer sam sazrela kroz taj cijeli proces. Kad moraš izgraditi svaku kockicu sam i prelomiti svaku odluku oko produkcije sam, puno naučiš i narasteš. Isto tako samim time imaš potpunu slobodu i kontrolu nad onim što se radi s tvojom glazbom, što je za mene jako bitno, s obzirom da su sve pjesme (osim jednog covera) moje autorske, napisane u toku mojih emocionalnih borbi sa samom sobom, uglavnom potaknutim ljubavnim razočaranjima. Album je stoga dosta melankoličan i sigurna sam da će nekim slušateljima faliti pozitivnosti u njemu, ali nisam htjela "na silu" ubacivati "sretne pjesme". Uvijek kažem da pišem pjesme baš onda kada sam nesretna ili kad me nešto muči - to mi je najveća inspiracija. Možda ću na sljedećem albumu pisati nešto o sretnoj ljubavi...
Kako je došlo do suradnje s Jazz orkestrom HRT-a?
Do moje suradnje s Orkestrom je prvi put došlo 2013. godine, kada sam aplicirala svoju skladbu i aranžman na natječaj za izvođenje novih kompozicija mladih autora. Tako me Orkestar upoznao, te dvije godine kasnije na inicijativu tadašnjeg umjetničkog producenta Jazz Orkestra Zvonimira Bajevića i dirigenta Andreasa Marinella, koji su htjeli okupiti mlade jazz kompozitore/glazbenike, pozvali su Dinu Rizvić i mene u projekt "Nova generacija hrvatskog jazza". Imale smo zadatak napisati aranžmane naših skladbi za big band, te čast izvesti ih s Jazz Orkestrom 2.12.2015. u MSU u Zagrebu. To je bio ključan moment iz kojeg se razvijala ideja o snimanju tih skladbi, koja se nakon nekoliko godina uz podršku HRT-a napokon i ostvarila - dupli album "Miracles" snimljen je u rujnu 2017. godine i izdan sa strane diskografske kuće Croatia Records krajem 2018. godine, s kojom smo produkcijom ušle u povijest Hrvatske (i cijele bivše Jugoslavije) kao prve žene koje su skladale, aranžirale, odsvirale, otpjevale i snimile svoj opus za jazz orkestar.
Što vas inspirira ovih dana?
Iskreno, trenutno nisam u nešto previše kreativnoj fazi. Na tom dijelu sam se godinama zadržavala, a sad sam prešla više na producentsko-ekspeditivnu fazu, jer sam shvatila da kakav god produkt da držiš u rukama, da je i najbolji na svijetu, neće se ništa pomaknuti dok ga sam svojim rukama ne probaš progurati. Glazbenici si više ne mogu dopustiti biti romantičari koji po cijeli dan sjede uz prozor s gitarom i komadom papira tražeći inspiraciju, dok im netko drugi sređuje karijeru. To je stereotip koji pripada prošlom stoljeću. Današnja realnost glazbenika je uvelike sjediti za kompjuterom po cijeli dan, pisati mailove u pokušaju bookiranja svirki, apliciranja na natječaje financiranja, utjerivanja dugova ionako malih honorara. Možda je jedna od najvećih inspiracija je stanarina haha. Inače me najviše inspiriraju emocije, ljudi i međuljudski odnosi. O njima uglavnom govorim u svojim pjesmama.
Koji je najbolji put da se mlađoj publici predstavi jazz i klasična glazba?
Mislim da je najbolji put da ju se deelitizira i demistificira. Ne postoji jednoznačna karakteristika i definicija niti jazz niti klasične glazbe - to su takvi široki i šaroliki pojmovi, velike škrinje u kojima vjerujem da svatko može naći ponešto što bi mu se svidjelo. No, često se te vrste glazbe prezentiraju kao nešto iznimno ozbiljno i kompleksno, što samo "odabrani" mogu razumijeti i konzumirati, pa se većina "običnih" ljudi u startu osjeti da to nije nešto za njih. Čak se unutar same struke i žanra nameću podijele i svojevrsna diskriminacija, pa tako recimo samoprozvani "jazz policajci" ne priznaju crossover sa stilovima kao što su soul, pop, RnB, Hip Hop i slično. Ja smatram da su takve kombinacije pozitivne (naravno, pod uvjetom su napravljene kvalitetno i s ukusom), jer pomiruju razne kulturološke i sociološke razlike između ljudi, te spajaju publiku različitih žanrova, upoznaju ju s nečim novim. Tako i onako po mome mišljenju postoji samo dobra i loša glazba, a ne dobar ili loš žanr.
