Filharmonija je za svakog, ali nije svatko za filharmoniju
16.04.2018. 13:28
OFF ciklus Zagrebačke filharmonije radi na vrlo plemenitom zadatku - atraktivnim programom privući što raznolikiju publiku na njihove nastupe, ukazati na to da je klasična glazba jednako pristupačna za slušatelja kao i svi ostali žanrovi. One je najmlađe u Lisinski privukao program glazbe Walta Disneya, drugu godinu za redom.
Prošlogodišnju je izvedbu, pod ravnanjem dirigenta Davida Danzmayra kolega okarakterizirao kao "anemičnu masu okvirno prepoznatljivih melodija". Ovog se puta nikako ne bih složila s tom konstatacijom, jer je večer bila prilično dinamična, prepuna uspona i padova u cjelokupnom programu.
Maestralna djela, poznata široj publici jednako su maestralno otkrila sve vrline i mane Zagrebačke filharmonije. Ovaj put pod dirigentskom palicom Krešimira Batinića, koji se izvrsno snašao u projektu "Fil(m)harmonija" u Kinu Europa. Zagrebačka bi se filharmonija mogla okarakterizirati kao jedan od najtvrdoglavijih simfonijskih orkestara. Bez obzira što izvode, bez obzira kojeg solista ugošćuju i, ono što je najvažnije, bez obzira koji maestro stane pred njih, oni će uvijek raditi po svom. Kako ih je volja. Ili će oduševiti i iznenaditi vrhunskom izvedbom (kao na otvorenju aktualne sezone), ili će totalno kiksati i raspadnuti se vući do kraja koncerta, ili će napraviti kombinaciju jednog i drugog. Ovu treću, srednje nepogodnu opciju, odlučili su prirediti u petak, svirajući fantastičnu i magičnu glazbu iz najpoznatijih animiranih filmova Walta Disneya.
Uvijek dobro raspoloženi kolektiv limenih puhača ne može svirati tiho. Nekako smo se već navikli na te situacije. Konstantna demonstracija snage pojedinih sekcija unutar orkestra. Gudaći bivaju pojedeni svakom sljedećom odsviranom notom. Da fizički nisu pristuni na pozornici, slušatelj bi teško shvatio da uopće postoje. Većinu koncerta nije postignuta homogenost orkestra, kao da veliki fizički i zvučni zid stoji iza pojedinih grupacija u orkestru, svatko svira svoju dionicu, ali međusobne suradnje nema.
Dali su si truda nakon svakog nastupa solista, vjerojatno kao ispriku publici na velikom propustu, na trenutke neugodnom za slušanje, ali i na samom kraju izvedbom teme iz Pirata s Kariba, kada su zvučali, onako kako zvuče na svoje dobre dane. Kada su raspoloženi za svirku. Kada napokon zazvuče kao homogena masa, oštro i čvrsto.
Lijepo je kada mladi i neafirmirani pjevači dobiju priliku nastupiti s Filharmonijom, to često ne uspijeva ni velikanima domaće glazbene scene, jer, to bi ipak trebala biti stvar prestiža. Solisti i zbor škole pjevanja Husar&Tomčić posljednjih nekoliko sezona dobiju ovu veliku priliku, no jednom kada stanu na pozornicu svjetla reflektora otkriju da su oni ipak samo polaznici škole pjevanja, veliki talenti, no Filharmonija je još uvijek preveliki zalogaj za njih.
Njihov se talent nikako dovodi u pitanje, kao i veliki rad i trud koji stoji iza njih, no za pravilnu izvedbu "Can you feel the love tonight?" i sveprisutnog megahita "Let it go" potrebna je određena osobna zrelost izvođača, osim ako se ne radi o wunderkindovima.
Nemogućnost potpune vokalne kontrole, pravilnog fraziranja, ujednačenosti kvalitete izvedbe tijekom cijele skladbe uz korektnu dinamičku kontrolu te baratanja mikrofonom dovelo je do dojma karaoke partyja s filharmonijom na kojem se Sven Pocrnić nešto bolje snašao od Mije Mihanović. Ne osporavajući njihov pjevački potencijal koji će se s vremenom (trebao bi se) unaprijediti, na ovakvim primjerima je jasno zašto postoji mnogo, mnogo trnovitih stepenica od pjevanja pod tušem do nastupa s Filharmonijom. Nije bilo ugodno za slušati, ali je bilo ugodno čuti kako je (ne)kvaliteta njihove izvedbe nagnala orkestar da se "iskupi" većim trudom u skladbama koje su uslijedile.
Radi se o izuzetno zanimljivom programu koji će, nadamo se, sljedeće godine biti lakši za nekoliko interpretacijskih propusta. Zagrebačka filharmonija kao kolektiv zna pokazati zube, kada to želi. Uvjerili smo se u to nekoliko puta i želimo se u to uvjeravati što ćešće. Želimo uživati u spektaklu. Znamo da možemo.
