Retrospektiva 2018.: Glazbeni trenutci koje ćemo pamtiti
23.12.2018. 20:48
Članovi redakcije Sound Report portala prisjetili su se njima najboljih trenutaka po kojima će pamtiti godinu na izmaku.
Zvonimir Bregeš
SuperUho 8.8.2018, The Ride. Kako uopće početi opisivati osjećaj kad ti dođe jedna od grupa koja ti je među prvih pet kad te pitaju što slušaš. Možda od početka, dakle to je grupa koja je '90-e gostovala u Zagrebu, ja nisam bio (vjerojatno ne bih mogao bit tak' dugo vani), ali nakon toga sam ih skužio znači '91. Kako su tada bilo puno drugačija vremena do nove alternativne glazbe dolazilo se preko radija (snimajući kazete nadajući se da spiker neće uletit pa da imaš cijelu pjesmu) ili tv-a (snimajući video kazete) i to najviše s emisija "Van struje" i "Izvan struje". CDi/ploče su bile skupe pa si mogao odfurat kazetu u cd-teku da ti presnime cijeli cd, tako sam i ja uspio nabaviti Sony metal XR na koju sam snimio upravo grupu Ride. Iz današnje perspektive ovo je poprilično smiješno ali tada su ljudi slušali cijele albume više puta pa su valjda tako i ostavljali dublji trag... I onda ove godine dolaze u Primošten, šumu pored mora, ugodnih 20-ak stupnjeva, oni izlaze, ja se cerim cijelo vrijeme, penjem se na ogradu, derem se iz sveg glasa, gledam oko sebe, sam sam na ogradi i misilim si kaj je ovo pa došla je jedna od najboljih grupa svih vremena, dobro svi imaju osmijeh, valjda su još u šoku, kasnije se ziher penjemo na binu... Nismo se penjali al nema veze bilo je divno iskustvo. Jedino je šteta što nisu svirali pjesmu "Paralyzed" koja je meni jedna od najboljih pjesama ikad, gdje bubanj u drugom djelu pjesme dolazi u prvi plan, bubanj koji urezuje tragove.... i koji bi savršeno sjeo u toj šumici pored mora. No nema veze na kraju sam uspio ulovit bubanj palicu pa si sad mogu sam lupat (i urezivat tragove:)). I na kraju moram zahvalit Mati Škugoru što iz godine u godinu dovodi takve bendove. Eto to je moj glazbeni vrhunac ove godine.
foto: William DuVall i Filip
Filip Bušić
Najbolji trenutak mi je bio kada sam ovo ljeto imao prilike na INmusic festivalu upoznati Williama DuValla iz benda Alice in Chains, dobiti potpisanu majicu od cijelog benda i onda ih još kasnije slikati tijekom odličnog koncerta. AiC je jedan od onih bendova koji slušam od 16 godine i koji je ostavio veliki utjecaj na mene.
foto: Let 3, credit: Vilim Hlušička
Vilim Hlušička
Anegdota ima mnogo, od onih koje te u tom trenutku razvesele do onih koje znaju piknuti u živac (pa je i upitno mogu li se nazvati anegdotom). Svakako je jedna pomalo i komična bila na ovogodišnjem Rocklive festivalu na jezeru Šoderica pokraj Koprivnice. Headlineri su tu večer bili Pipsi i Let3, a podjednako sam se veselio nastupu oba benda. Pipsi su mrvicu razočarali dosta umornom izvedbom, a ni publika nije bila nešto za pohvalu. Djelovalo je kao da je jedno potaknulo drugo. Stoga sam čekao zadnji dio setliste, eventualno neki hit poput 'Malena' pa da barem tu malo ulovim jaču atmosferu. Krenuo sam po fotić i taman dok sam se vratio, bend je napuštao stage. Ripper je djelovao dosta naživcirano pa nisam baš uspio razaznati da li je prekidu nastupa uzrok bila troma publika ili glasna muzika s techno stagea koji je bio na drugom kraju kampa. Ili pak nešto treće. Priznajem da sam ostao malo kisele face jer nisam čuo neke od meni dražih njihovih stvari. Poslije njih su na red došli Let3 i odjednom je festival djelovao kao da se publika samo zamijenila s nekom drugom. Što su Mrle i ekipa na stageu postajali hiperaktivniji to je i publika više reagirala na njihov nastup. Otprilike dva sata otkačenog nastupa nastavilo se ludim afterom na obali jezera. Situacija nikako nije išla u korist Pipsima, ali još uvijek držim da su imali dovoljno valjani razlog za rano napuštanje stagea.
foto: Iron Maiden, credit: Filp Bušić
Marija Kancir
Ove godine sam prvi put uživo slušala Iron Maiden i prije nastupa sam bila poprilično nervozna oko toga kakav će biti zvuk s obzirom na mjesto održavanja. Srećom, pokazalo se da sam bila u krivu. Taj osjećaj kad prvi put čuješ bend koji voliš još otkad si bio srednja škola, kad se Dickinson popne na pozornicu i dokaže zašto su oni tu gdje jesu i zašto je on takva kultna ličnost žanra, a pogotovo kad se s tisućama ljudi možeš derati „Fear of The Dark“ – meni neprocjenjiv doživljaj koji me vratio minimalno deset godina unatrag.
Ivana Ramljak
Teško mi je izdvojiti jedan trenutak jer mi je ovo bila glazbeno bogata godina. Zato ću izdvojiti tri trenutka s ovogodišnjeg koncerta Iron Maidena, koji su mi vjerojatno najdraži bend ikad. Prvi trenutak je bila izvedba pjesme "The Clansman". Pjesma je sama po sebi grandiozna i himnična i izaziva trnce po cijelom tijelu. Ali zamislite kakvi su to trnci kada ju skupa s vama pjeva cijela Arena Zagreb! Dvadeset tisuća duša istovremeno izvikuje jednostavan, a upečatljiv refren:"Freedom!" Drugi trenutak je bio izvedba pjesme Flight of Icarus. Ta im pjesma nije često na repertoaru, pa sam se osjećala počašćeno što ću je imati priliku čuti. Treći je izvedba "Hallowed Be Thy Name". Čuti to uživo bila mi je jedna od životnih želja.
foto: Nick Cave, credit: Filip Bušić
Mirta Klarić
Kad se osvrnem na proteklu koncertnu godinu, ono što bliješti posebnim sjajem je koncert Nicka Cavea & The Bad Seeds na INmusicu, a koji je meni osobno postao prekretnica u pisanju koncertnih izvještaja. To nije bio prvi put da sam gledala Cavea uživo i poznato mi je kakav utjecaj ima na publiku, no na INmusicu se dogodila neka posebna magija... Uopće nije bio lak zadatak opisati tu intimnu sponu koja se stvorila između Cavea i publike i jasno se sjećam jutra poslije; buljenja u praznu stranicu, pisanja, brisanja, pisanja, brisanja... Kad sam mislila da je na pomolu najgori izvještaj u povijesti izvještaja, nešto se preokrenulo. Prvi put sam pustila da emocije i dojmovi s koncerta "prostruje" kroz mene, bez filtera, bez razmišljanja.. .Možda zvuči smiješno, ali na kraju sam imala osjećaj da je izvještaj napisao sam sebe... Od tada sam u potrazi za tim čarobnim "caveovskim trenutkom" koji je sve promijenio.
foto: Algiers, credit: Zoe Šarlija
Ksenija Lu
Algiers u Močvari početkom godine. Dinamični, mistični, strastveni i multitalentirani, još sam se danima prisjećala koncerta. Do danas žalim što sam zakasnila na koncert i propustila uzbuđenje i ushit trenutka kad band izađe na pozornicu pred dupkom puni klub.
foto: UK Subs, credit: Roberto Pavić, Ravno do dna
Leona Mihelin
Koncert UK Subsa, jedan od najboljih punk koncerata na kojem sam bila. Nije bio pun Boogaloo i to se na kraju ispostavilo kao pun pogodak jer su se svi tak' lepo rasplesali i baš je bila ful dobra atmosfera. Sasvim drugačije nego što to inače bude na punk koncertima. A energija koju 74-godišnji dedica Charlie (vokal) ima je nešto na čemu sam mu još uvijek zavidna jer ja sa svojih 23 nemam ni pola od toga
Ana Patrlj
Indirekt festival, Nina Bajsić, premijerni nastup, 806.2018. U najljepšem sjećanju mi je ostao trenutak kojem je prethodio kaotičan trenutak kad je neumoljiva kiša zamalo presudila Indirekt festivalu. Svi su postali nervozni, zabrinuti, blatnjavi, otvorenje drugog dana festivala u kampu se odgađalo dok se ne proljepša vrijeme. Nešto nakon 22h, organizatori su ipak odlučili krenuti s programom, ali u bungalovu namijenjenom za after, u jednom od onih u kojima smo i mi spavali. To se pokazalo kao pun pogodak.
Nina Bajsić je prvi put pred publikom počela prebirati po žicama akustične gitare, a njezin glas, njezin glas je ono što nas je sve ušutkalo i podsjetilo kako je život lijep. S ogromnim poštovanjem i divljenjem smo gledali u neviđeni talent koji nas je ostavio u tišini. Uspjela je doprijeti i do onih koji nisu stali u kućicu, sve uši i oči su bile uprte u nju. Dok je sjedila na rubu kreveta na kat kao da nas je pustila u svoj kutak svemira dok svira doma za svoj užitak. Podsjetila nas je zbog čega svi uopće volimo glazbu i sve skupa je kulminiralo katarzičnim trenutkom kada više nikome nije smetala topla kišica u šumi na glavnom stageu. Kapljice su se reflektirale na svjetlu i savršeno uklopile s festivalskim zastavicama i atmosferom koju je omogućila Ivana Picek s projektom Pi. Štoviše, situacija nas je sve nekako zbližila i ubacila dozu čarolije u cijelu večer koja se mogla osjetiti u svima nama. Indirektu je pošlo za rukom da iz laganog kaosa napravi nešto bolje od prvotno zamišljenog i još jednom otkrije svu svoju čar zbog čega mi je tako drag.
foto: Keziah Jones, credit: Vilim Hlušička
Mladen Šlogar
Što se tiče glazbenih doživljaja i koncerata, bilo je svačega. Od Maidena i pohvala za nogomet, orkestralnih obrada klasičnog rocka pa do užitka ponovno čuti "Comfortably Numb" u Areni. No, mislim da ništa ne može nadmašiti oduševljenje prijateljice kad sam joj rekao da ju vodim na Keziaha Jonesa. Zapravo, tek je postala svega tog svjesna na putu do Tvornice. Skoro je iskočila iz kože od sreće. Htjela se popeti na pozornicu i uzeti mikrofon, al se bojala zabrane pristupa Tvornici. Da ne pričamo o tome kako se pješačenja do trga od silnog dojma uopće nije sjećala. Materijalne stvari su prolazne. Sjećanja su neprocjenjiva.
Marina Štefančić
Teško je odabrati i osvrnuti se na jedan ovogodišnji glazbeni trenutak, ali bih u tom slučaju naglasila moj ulazak i upoznavanje s kolekcijom rariteta plesne glazbe Starfunkela, izmišljenog lika koji objavljuje kolekciju ploča pospremljene u podrumu svojih roditelja, a datiraju razdoblje 70-ih i 80-ih iz raznih dijelova svijeta. Svemu tome još je veću ulogu pridonijela činjenica da sam neke od tih kultnih izvođača i njihovih pratitelja koje je dosad predstavio imala prilike poslušati uživo, primjerice - Marcos Valle & Azimuth, Hunee, Red Greg.
.jpg)
foto: Tuomas i Maja
Maja Trstenjak
2018. bila je prepuna zanimljivih glazbenih događaja. Od doživljaja Bad Copy, Vojka i onog čije ime zbog prijetnji u širokom luku moram izbjegavati u rano jutro na Exit Festivalu, preživljeni šok na Sea Star Festivalu jer Švesteri nisu stigli odsvirati Gaber... Odužili su se na velikom koncertu u Domu sportova. Dom sportova poharao je i Vojko, a moji ultimativni favoriti, Brkovi, napravili su koncert za pamćenje. Zaljubila sam se u Yusifa Eyvazova u Lisinskom, bila sam i u prvom redu Nicka Cavea na INmusicu, ali od svih više i manje čudih i spetakularnih trenutaka dva su za doživotno pamćenje. Prvi je nastup najpoznatije svjetske mezzosopranistice Joyce DiDonato u Royal Albert Hallu, a drugi je intervju s Tuomasom Holopainenom, mastermindom grupe Nightwish, čovjekom čiji je rad na mene imao nemjerljiv utjecaj. „Sjedni tu, sad ću ti dovesti Tuomasa.“, rekao je tourmanager. Meni. Tuomasa. Meni. Histerični ispad male gotičarke srećom krenuo je tek na izvedbi „Dead Boy's Poem“, a za vrijeme intervja sam se čist' dobro držala. Zahvalila sam se čovjeku što je poprilično zaslužan za formaciju mog luđački čudnog glazbenog ukusa. A i biti pozvan na party zatvaranja BBC Promsa i družiti se s novinarima s Classic FM-a ili 3. programa radija BBC nije za bacit'. :)
Gordana Viboh
Iako me je 2018. upoznala sa predragom Bojanom Vunturišević, dvaput mi dovela srčane Editorse i još u ranu veljaču Mando Diao, najjinteresantniji mi je bio album Leona Bridgesa "Good Thing", a srcu najdraža pjesma "Shy". Od prvog slušanja, ranjivi Bridges je svojim drugim albumom izvukao neke nove emocije. Mladom pjevaču slijedi australska te američka turneja kojom promovira novi album u prvoj polovici 2019., a lako moguće da svojim zvukom privuče i veće festivale na području Europe.
